Bošnjački Demokratski Izazovi - Džebrail Bajramović

Bajramovićevo djelo obuhvata 130 strana teksta uz dodatak ilustracija kojima autor želi da obilježi i istakne značajne ličnosti bošnjačkog života, naravno po njegovom mišljenju i izboru. Djelo je podijeljeno na 12 poglavlja i to:

Prvo poglavlje “Međubošnjački dijalog preduslov prosperiteta”; drugo “Bošnjačke krovne organizacije-Bošnjaci građani svijeta”; treće “Bošnjački nacionalni interesi na čekanju”; četvrto “Bošnjačko dozivanje pameti”; peto “Bošnjačko jedinstvo – jučer, danas, sutra”; šesto “Bošnjački interesi”; sedmo “Bošnjaci u raljama antilogike”; osmo “Bošnjačka društvena odgovornost”; deveto “Bošnjački društveni interesi”; deseto “Afirmacija osjećaja zajedničke sudbine Bošnjaka”; jedanaesto “Prioriteti bošnjačkog društveno-političkog djelovanja – prvi dio”; dvanaesto “Prioriteti bošnjačkog društveno-političkog djelovanja – drugi dio”.

Bajramovićevo djelo nije historiografsko, ni istraživačko niti politološko nego predstavlja pokušaj samorazjašnjenja i istovremenog tumačenja određenih stanja i situacija u kojima se nalazi bošnjački narod. Stoga on počinje svoje djelo sa razmatranjem problema o potrebi međubošnjačkog dijaloga kao pretpostavke za mogućnost da bošnjački narod dospije do jedinstva ne samo u smislu da slijedi određenu politiku nego da je sposoban kroz dijalošku aktivnost stvarati strategiju koja će mu osigurati opstanak i mogućnost razvoja odnosno uključivanja u savremeni svijet na način koji će biti utemeljen na priznavanju njegovih prava kako onih koji se mogu smatrati općim ljudskim, tako i specifičnih historijskih, nacionalnih i kulturnih prava. U tom konktekstu Bajramović analizira stanje bošnjačkih organizacija razdvajajući ih na organizacije koje nastaju spontano i imaju određenu lokalnu ulogu od onih koje smatra krovnim a to znači organizacijama koje svoje djelovanje temelje na općim principima bošnjačkog jedinstva i historijskih interesa kao cjeline. U trećem poglavlju svoje rasprave Bajramović pokušava da odredi šta je to nacionalni interes Bošnjaka kako bi zapravo definicija tog interesa poslužila kao orijentir prema kojem bi se procjenjivala uspješnost ili neuspješnost svake bošnjačke organizacije pogotovo djelovanje njegovih političkih organizacija i njihovih vodstava uopće. Bajramović smatra da je to primarni i prioritetni problem u odnosu na kojeg nema čekanja i nije opravdano oklijevanje da se taj interes jasno i javno definira. Zbog toga Bajramović uvodi jedan pojam koji glasi “dozivanje

pameti” identificirajući odsustvo pravilnog razumijevanja sopstvene situacije i interesa kao glavni problem stanja bošnjačke svijesti i u tom pogledu zahtijeva da se ozbiljno i intenzivno djeluje u stvaranju odgovarajućeg stupnja svijesti Bošnjaka koja mora da obuhvata njihov odnos prema sopstvenoj historiji, prema zemlji u kojoj žive, prema sopstvenom narodu i prema institucijama koje taj narod definiraju odnosno omogućavaju mu da živi u današnjem svijetu. On proširuje svoje razmatranje i na problem bošnjačkog političkog jedinstva uvodeći komparaciju između stanja tog jedinstva u prošlosti, u savremenom momentu i s obzirom na potrebe osiguranja budućnosti naroda i zemlje. Takvo razmatranje ga vodi ka potrebi da definira bošnjaštvo, da pokuša da odredi šta je to zapravo bošnjaštvo, šta znači biti Bošnjak, koji su to elementi koji ga razlikuju od okolnih naroda, naroda sa kojima živi i dijeli brojne elemente kulture, politike i socijalnih relacija. Razvijajući temu bošnjaštva pogotovo s obzirom na sadašnje stanje u kojem se Bošnjaci nalaze a to je stanje njegove rasijanosti zbog djelovanja spoljašnjeg faktora prije svega srpskog i hrvatskog nacionalizma i nemogućnosti bošnjačke politike da se adekvatno suprotstavi djelovanjima srpskog i hrvatskog nacionalizma, Bajramović naglašava da je potrebno kod Bošnjaka pojačati osjećaj zajedničke sudbine s jedne strane i društvene odgovornosti za djelovanje u političkom i historijskom prostoru kako bi se omogućilo postizanje pozitivnih efekata na sudbinu bošnjačkog naroda. Bajramović s pravom smatra da je u djelovanju političkih predstavnika bošnjačkog naroda primjetno bilo odsustvo ne samo adekvatne ispravne nacionalne svijesti, da je vidljivo njihovo osciliranje između srpstva i hrvatstva s jedne strane ili jugoslovenstva s druge strane te da nije postojalo snažno osjećanje zajedničke sudbine i odgovornosti političkih predstvanika bošnjačkog naroda prema sopstvenom narodu i zemlji koju su naslijedili od svojih predaka te da je u tom smislu njihovo ponašanje bilo nelogično što Bajramović definira kao “stanje Bošnjaka u raljama antilogike”. Najzad, Bajramović pokušava da definira prioritete društvenog i političkog te kulturnog i socijalnog aspekta djelovanja bošnjačkih organizacija i bošnjačkog naroda u cjelini pokušavajući da postavi jednu hijerarhiju ciljeva tog djelovanja kako bi ostvarenje jednih ciljeva osiguralo napredak u ostvarenju novih ciljeva koje vrijeme donese.

Gledano u cjelini, ova Bajramovićeva rasprava ima sljedeće karakteristike. Prvo, Bajramović je izuzetno privržen ideji prava bošnjačkog naroda na njegovu zemlju, državu i jednakost sa svim ostalim narodima. Drugo, Bajramović je svjestan da stanje bošnjačkog naroda i u tome je jedna velika vrijednost njegova napora, ne ovisi samo o djelovanju stranih i Bošnjacima suprotstavljenim faktorima kao što su srpski i hrvatski nacionalni interesi ili evropsko nerazumijevanje identiteta Bosne kao države i Bošnjaka kao naroda nego da je to stanje u najvećoj mjeri ovisno o sposobnosti bošnjačkog naroda nego njegovih organizacija političkih kulturnih i socijalnih, da organizirano i sistematski djeluju u pravcu ostvarenja bitnih interesa bošnjačkog naroda. Zbog toga on i nastoji da odredi prioritete u tom djelovanju i to je ono što njegov napor čini i korisnim i vrijednim. Pisac ovih redova je uvjeren da bez obzira na sva normalna ograničenja koja je autor sebi postavio s obzirom na to da on ne piše nikakvu naučnu raspravu nego jedan prošireni politički esej ovo djelo zaslužuje pažnju i da ga treba objaviti.