Dobitnik priznanja “Zlatni ljiljan” i kandidat na proteklim izborima za člana Predsjedništva BiH Džebrail Bajramović piše osvrt na društveno-politička organizovanja Bošnjaka u matici i dijaspori.  Džebrail BAJRAMOVIĆ: Od svih reformi za Bošnjake je ključno da se provede – REFORMA MIŠLJENJA – za čiju realizaciju ne postoje objektivne barijere niti iko ima mogućnost da te procese blokira, već je pitanje – ko će je aktuelizirati i doslijedno provoditi u praksi? – a iz čega logički proizilazi pitanje od općeg interesa: Ima li ova generacija Bošnjaka kapaciteta da proiciraju viziju svoga prosperiteta u domovini Bosni i Hercegovini? |
I) Bošnjačko političko organizovanje – juče, danas, sutra
Bošnjačko političko organizovanje do prvih demokratskih izbora 1990. godine bilo je determinisano negacijom bošnjačke slobode političkog izjašnjavanja i djelovanja.
Događaji koji su determinisali bošnjačku politiku vezani za periode: Srednjovjekovno bosansko kraljevstvo (do 1463. god.) – (1), Osmanlijski period (do Berlinskog kongresa 1878. god.) – (2), Austro-ugarski period (do Prvog svjetskog rata) – (3), Kraljevina SHS (od kraj Prvog svjetskog rata 1918. god) – (4), Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) od kraja Drugog svjetskog rata (1945. god) do 1. 3. 1992. god. proglašenje nezavisnosi i R BiH) – (5), Republika Bosna i Hercegovina i država BiH (od 11. 11. 1995. potpisivanjem Dejtoskog mirovnog sporazuma do danas.) – (6).
U svakom od navedenih perioda, u trajanju preko jednog milenijuma, politike Bošnjaka bile su usmjerene ka sticanju slobode i odbranu nezavisnosti. U toj borbi, često nepovoljnoj za Bošnjake i njihovu državu, historija bilježi niz značajnih događaja, kao i ličnosti koje su, nadahnute bosanskim/bosanskohercegovačkim patriotizmom, uspjele da istaknu pravdoljubiv i slobodarski duh Bosne i Hercegovine.
U tom kontekstu Bošnjaci se ne mogu pohvaliti da su dovoljno istražili bitne aspekte političkih odnosa u svojoj prošlosti, značaj događaja, kao i ulogu pojedinaca kao protagonista historijskog dešavanja u vezi sa Bošnjacima i njihovom državom u pojedinim historijskim etapama.
Navešće se, za ovu priliku, samo neki od istaknutih lidera Bošnjaka u prelomnim povijesnim događajima:
1. Husein-kapetan Gradaščević / Zmaj od Bosne – (pogubljen u Istanbulu 1834. godine nakon borbe za autonomiju Bosne u sastavu Osmanskog carstva).
2. Salih Vilajetović / Hadži Lojo – (Vođa otpora aneksiji Bosne od strane Austro-ugarske. Nakon sloma otpora osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu, poslije koje je emigrirao u Meku.)
3. Mehmed Spaho – (iznenada umro u Beogradu pod nerazjašnjenim okolnostima kao ministar prometa u vladi Kraljevine SHS); „Dr. Mehmed Spaho je 29. lipnja 1939. godine nađen mrtav u apartmanu jednog beogradskog hotela. Špekulacije o naravi njegove smrti još uvijek ostaju otvorene.”
4. Džemal Bijedić – (poginuo u avionskoj nesreći kao predsjednik vlade SFRJ u trećem mandatu); „18. januara 1977. godine poginuo je u zrakoplovnoj nesreći iznad bosanskog gradića Kreševa, u zrakoplovu koji se kretao iz Beograda za Sarajevo zbog loših vremenskih uvjeta. Teorije zavjere pak tvrde da su nesreću namjerno izazvali srpski unitaristi jer se Bijedić zalagao za samostalniju Bosnu i Hercegovinu.”
5. Alija Izetbegović – prvi predsjednik R BiH, potpisnik Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je okončana višestruka agresija na R BiH od strane njenih susjeda.
 |
Evidentno je da su sve svjetske sile imale aspiraciju prema Balkanu gdje se odmjeravala njihova moć, dok susjedi nisu prestajali sa planovima da Bosnu / BiH prisvoje u cjelini ili dijelove njene teritorije, što se i danas manifestuje u prikrivenim ili otvorenim političkim konceptima. Političke organizacije Bošnjaka, a i istaknute političke ličnosti, imale su primarni politički zadatak da očuvaju državu Bosnu / BiH, a bošnjački narod zaštite od manipulacija, diskriminacija, terora i genocida, što je u svim vremenima predstavljao izuzetan poduhvat nacionalno i državotvorno osvješćenih Bošnjaka, uz saradnju svih patriota, bh. građana drugih nacionalnosti, koji Bosnu i Hercegovinu nose u srcu i doživljavaju kao svoju domovinu. Srednjovjekovna Bosna, a i kasnije Bosna i Hercegovina, oduvijek je bila i opstajala kroz stoljeća kao multietnička, multireligijska i multikulturna zajednica u kojoj su se preplitale civilizacije i u harmoniji i razumijevanju živjeli pripadnici raličitih naroda i religija.
Stoga, političko organizovanje i predstavljanje oduvijek je tražilo programsku širinu, a od lidera visoke moralne vrline sa beskompromisnim patriotizmom i istinoljubivošću, te vizionarstvom utemeljenom na univerzalnim ljudskim vrijednostima.
II) Političke stranke i politika Bošnjaka
Političke stranke koje dobijaju povjerenje Bošnjaka na parlamentarnim, demokratskim, slobodnim i višestranačkim izborima u BiH od 1990. godine su: Stranka demokratske akcije (SDA), Demokratska fronta BiH (DF), Stranka za Bosnu i Hercegovinu (ZABiH), Socijaldemokratska partija (SDP), Bosanska patriotska stranka (BPS), A-Stranka demokratske akcije (A SDA), Naša stranka (NSBiH), Građanska stranka (GDS BiH), Bosanska stranka (BOS BiH), Laburistička stranka, Liberalno-demokratska stranka (LDS BiH), Narodna stranka Radom za boljitak, Demokratska narodna zajednica (DNZ BiH), Stranka dijaspore (SD BiH)… – kao i niz još manjih političkih stranaka od državnog do lokalnog nivoa.
Nakon pedesetogodišnjeg bivanja u jednopartijskom sistemu, carstvu jednoumlja, Bošnjaci su u višestranačkom demokratskom sistemu dobili priliku za političkim slobodnim izražavanjem, organizovanjem i djelovanjem. Nakon dvije i po decenije višestranačke demokratske prakse evidentna je disperzija bošnjačkog glasačkog tijela, usitnjavanje glasačke moći koja od općih i globalnih interesa čini snažan zaokret prema ličnim i lokalnim interesima; očita je programska defragmentacija i fokusiranje na aktivnosti koje donose korist – brzu i lahku – bez obzira na cijenu koja se plaća u strateškim gubicima na univerzalnom i općem nivou; zbog iracionalne prakse nepozivanja na odgovornost nesavjesnih pojedinaca koji su zloupotrijebili bošnjačke predstavničke funkcije i nesankcionisanja pojedinaca koji su nanijeli kolektivnu društvenu štetu Bošnjacima, danas za posljedicu imamo društveno stanje koje je teško definisati – jer je opterećeno iracionalizmima, samodestrukcijom, neetičnošću, korupcijom, nestručnošću i svim drugim društvenim negativnim pošastima i devijacijama. Privreda je opljačkana i opustošena; zdravstvo je na rubu svrsishodnosti, zakonodavstvo je presporo i gubi korak sa potrebama društva; sudstvo je neefikasno; ekonomija je bez kursa, prepuštena stihiji; vitalni interesi građana, naroda, lokalnih zajednica i društva u cjelini su NEDEFINISANI i predmet permanentne manipulacije; posao koji policija časno odradi nema adekvatan institucionalni epilog; građani su obmanjeni bezbroj puta i nemaju povjerenje u političke predstavnike; političke stranke su isključivo pod kontrolom otuđene elite od članstva koga flagrantno ignorisanjem potcjenjuju, a pravdanjem svoje neučinkovitosti vrijeđaju inteligenciju građana. Čarobni krug je zatvoren, stranke su podijeljene na rukovodioce koji uživaju privilegije i obespravljeno i ignorisano članstvo, te, jedni imaju sve – drugi nemaju ništa. Unutarstanačka nepravda, pravno nasilje i međuljudska bahatost prenosi se preko predstavničkih funkcija u javnost, a koje su rezervisane za užu rodbinu i amebične poslušnike, te se društvo kontaminira nebulozama, iracionalizmima, samovoljom i nepoštovanjem moralnog kodeksa, internih normi i općih zakona – što se prenosi na građane u vidu frustracija, razočarenja, opće apatije i nezainteresovanosti za ozbiljne duštvene odnose i tokove; dakle, umjesto zdrave politike nametnut je, od strane nestručnjaka, trend politikanstva obilato nagrađen nenamjenskim utroškom budžetskih sredstava ključnih institucija društva i države.
Političke stranke su nosioci vlasti i one su najodgovornije za stanje u društvu i funkcionalnost države. Ne može se politička odgovornost prenijeti na nekoga – kao što su birači ili međunarodna zajednica. To je samo odraz neozbiljnosti i nedoraslosti aktuelnom historijskom trenutku – što se primarno može okarakterisati kao PANDEMIJA NESTRUČNOSTI u sferi politike. Dakle, ono što treba da je kruna društvene ozbiljnosti – A TO JE POLITIČKO ORGANIZOVANJE I DJELOVANJE – svedeno je na cirkus gdje se samovoljom, grubim kršenjem normi ponašanja i funkcionisanja – blokirao općedruštveni i državni sistem, a što prolazi bez sankcija, te su građani pali u nemilost nesavjesnih i nestručnih funkcionera kojima je jedini cilj očuvanje ličnih pozicija i uživanje privilegija. Praktični učinci su nepobitni, a povjerenje na riječ su odavno izgubili – te je haos i beznađe onih koji nisu povezani sa stranačkim centralama osnovna karakteristika života, koji se sveo na demotivirajuće sivilo što obara i najupornije optimiste.
Organizacioni haos, programska nedefinisanost i međuljudska neiskrenost kroz javno djelovanje političkih stranaka manifestovalo se putem neodgovornog odnosa prema povjerenim funkcijama, što je u društvu produciralo licemjerje, skepsu i razočarenje. Glasači su se osjećali prevareni, građani obmanuti, a članovi stranaka izigrani, tako da je perfidna igra političkih centara moći sofisticiranom manipulacijom duboko zakoračili u magle NADMANIPULACIJE gdje su samo oni, kao lideri i funkcioneri nezamjenjivi, nepogrešivi i uvijek u pravu.
Kada stanje haosa u društvu opstane duže vrijeme neminovno se multiplicira nepravda, narasta nezadovoljstvo i jačaju snage destrukcije, te represivne mjere, drskost i bahatost se prikazuju kao jedini efikasan metod da ne bi bilo još gore, što je pogrešno jer se tendenciozno u fokus javnosti stavljaju posljedice, a skrivaju uzroci; te metodom zamjena teza i svršenim činom želi se prikriti nemoć, a samovolja opravdati kao nužnost. Naravno da nijedno društveno stanje ne može trajati vječno – tako i da u kontekstu egzistencije i funkcionalnosti postoje neminovne granice; pa se stoga izbjegava uređenje društva pod prijetnjom propasti – što je formula zadržavanja postojećeg haosa na STRAHU GRAĐANA od ulaska u gore društveno stanje pod prijetnjom opće destrukcije.
Politika vlada vrlo jednostavnim formulama, ali za to krucijalno saznanje i spoznaju treba adekvatan kvantum ZNANJA, pa je u BiH najnužnije afirmisati i provesti REFORMU MIŠLJENJA – što je jedina poveznica i izvjesna promjena koja ima potencijal da učini RADIKALNE DRUŠTVENE PROMJENE U BiH – a što je uvjet njene racionalizacije, reintegracije, funkcionalnosti i svrsishodnosti – bez čega nema društvenog napretka i prosperiteta njenih građana.
 |
III) Nedorečenost bošnjačkog političkog koncepta u svjetlu konstruktivne kritike
Nužne pretpostavke bošnjačkog strateškog društvenog angažmana:
1) Prva teza: BOŠNJAČKA POLITIKA – ne postoji u okvirima kompetentne naučne teorije i odgovorne društvene prakse; čime je praktički, pošto nema racionalni korektiv, prepuštena udarima iracionalizma, haosa i improvizacije; dakle, popraćena svim devijantnim uticajima i kontraproduktivnim javnim procesima koji u sferi politike umanjuju značaj i ulogu Bošnjaka; a što u krajnjoj instanci podrazumjeva da Bošnjaci u svojoj domovini postanu potpuno irelevantan politički faktor bez moći da utiče na kreiranje bitnih političkih odnosa u državi gdje su, faktički, većina. Političke stranke, njihovo rukovodstvo i lideri snose ključnu odgovornost za aktuelne i strateške društvene odnose na relaciji Bošnjaci i njihova domovina Bosna i Hercegovina u kontekstu političkog realiteta i pragmatizma, a odgovornost u tom pogledu ne može se ignorisati niti prenijeti na bilo koji drugi društveno-politički faktor – bilo unutrašnji ili vanjski.
Budućnost Bošnjaka kao političkog faktora ne može se graditi na kvantitativnim promjenama tipa smjene aktuelnih kadrova i osnivanje novih stranaka; već isključivo na kvalitativnoj izmjeni odnosa prema predstavničkom povjerenju bošnjačkih interesa što podrazumjeva radikalno kritičko organizaciono preispitivanje i nadogradnju sa ishodištem u funkcionalnoj infrastrukturi koja se potvrđuje i analizira kroz konkretne rezultate na terenu.
2) Druga teza: BOŠNJAČKI NACIONALNI INTERESI – ne postoje u formi validnog, legalnog i legitimnog dokumenta koji bi definisao i odredio prioritete bošnjačkih sveukupnih interesa- te, jasno predstavio javnosti, prije svega samim Bošnjacima, sfere i segmente – od društva, politike, nauke, kulture, umjetnosti, ekonomije, identiteta i svega drugog – što se u užem i širem kontekstu tiče bošnjakog bića i egzistencije.
Bošnjaci ne smiju odustati od transparentnosti i odgovornosti u političkom djelovanju – te, prakse da se uspjesi, lojalnost i odgovornost nagrade, a zloupotreba predstavničkih funkcija Bošnjaka u strukturama društva i vlasti sankcionišu – jer u tome se ogleda ozbiljnost državotvornog naroda.
3) Treća teza: Nepostojanje NACIONALNOG PROGRAMA – koji bi odražavao volju bošnjačkog naroda u odnosu na nacionalne interese zbunjuje Bošnjake i pravi haos u javnom prostoru. Time je otvoren prostor za svaki oblik manipulacije tako da bilo ko, bilo gdje, bilo kad i sa bilo čim može da tvrdi da zastupa interes Bošnjaka, što je nedopustivo u kontekstu samosvjesnog naroda koji želi kreirati svoj životni prostor u skladu sa afinitetima i tradicijom.
Svakodnevna bošnjačka praksa zorno svjedoči da je ispunjena iracionalnim kompromisima u sferi principa, a što seže u domen univerzalnih etičkih načela (1), da redovno je primjetan izostanak širih konsultacija u vezi pitanja od vitalnog značaja za Bošnjake (2); da je na sceni flagrantno ignorisanje mišljenja struke (3); da je evidentna navika narušavanje utvrđenih procedura u okvirima institucionalnog djelovanja, dakle, zloupotreba položaja, a što se ne sankcioniše niti javno osuđuje (4); te ne jenjava samovolja lidera i uskog kruga privilegovanog rukovodstva iz samoelitiziranog političkog establišmenta koji je amnestiran od svakog vida odgovornosti (5), a ne smije se umanjiti negativna uloga zavjereničke šutnje bošnjačkih intelektualaca (6).
To su samo neki pokazatelji iz široke lepeze negativne demokratske prakse kod Bošnjaka koja nije predmet konstruktivne javne analize i kritike već dok odnosi traju ostvaruju se lični interesi, skriveni iza zida urotničke šutnje, a kada činjenice izađu na vidjelo kontaminira se cjelokupni javni prostor i Bošnjaci se zbunjuju neobjektivnim, tendencioznim i neprofesionalnim medijskim informisanjem, te zahtjevom da se narod opredijeli u podršci za jednu od strana u nepomirljivom konfliktu.
Dakle, od svih reformi za Bošnjake je ključno da se provede – REFORMA MIŠLJENJA – za čiju realizaciju ne postoje objektivne barijere niti iko ima mogućnost da te procese blokira, već je pitanje – ko će je aktuelizirati i doslijedno provoditi u praksi? – a iz čega logički proizilazi pitanje od općeg interesa: Ima li ova generacija Bošnjaka kapaciteta da proiciraju viziju svoga prosperiteta u domovini Bosni i Hercegovini?
Geteborg, Švedska, 7. mart. 2016. god.