Političko Ponašanje - Džebrail Bajramović

Knjiga POLITIČKO PONAŠANJE, autora Džebraila Bajramovića, u izdavaštvu Platform CMC d.o.o Sarajevo, izašla početkom 2014, za svoj diskurs uzela je dva temeljna sociološka fenomena: ponašanje i politiku, fokusirajući ih ponaosob kao i u njihovom korelacijskom suodnosu. Tako je autor nastojao da u svom analitičkom diskursu reanimira ove društvene prastare prafenomene, kojim su se bavili znanstvenici od najstarijih vremena; od antropološkog perioda u grčkoj filozofiji; od Sofista, Platona, Aristotela do Maxa Webera, Talkota Parsonsa i modernih sociologa, politologa, psihologa i drugih znanstvenika, koji su nastojali rasvijetliti ovu životno važnu društvenu problematiku.

Društveno ponašanja (djelatnost, radnja, držanje, pristup, odnos spram drugog i drugačijeg, racionalan govor, društvena interakcija idr.) predstavlja svjesnu čovjekovu aktivnost i odnos prema prirodnoj i društvenoj sredini, dok je političko ponašanje, kao dio općeg ponašanja, ponašanje u čijoj osnovi stoje politički motivi, interesi i ciljevi, koji su neodvojivi od realnog, svakodnevnog života. Tako, dok je opće, društveno ponašanje sastavni dio ljudskog društva od prvih oblika društvenih zajednica, političko ponašanje svoje korijene vuče od prvih oblika državnih organizacija i shodno tome rudimentarnih oblika politike kao vještine vođenja i uređenja tih državnih oblika. Shodno tome politika se od svog prabitka pa do danas pravom može pojmiti kao znanost ili nauke o državi. Sam izraz Političko ponašanje upotrijebio je 1937.švedski politolog Herbert Tingsten u radu koji ima pionirski značaj za razvitak sociologije i statistike (Bajramović: 2014:30).

Fokusirajući se na naprijed pomenute teme, a svjestan činjenice da je „zabrazdio“ u veoma rabljenu, zlorabljenu i vječito aktualnu problematiku, Bajramović svoj diskurs započinje sa provokativnim pitanjem; „Da li je za nauku i jednu malu zemlju u tranziciji političko ponašanje zaista dovoljno značajno pitanje da mu se posveti prvorazredna pažnja u situaciji u kojoj postoje mnogi ekonomski problemi, problemi nauke, obrazovanja, kulture, mnogi drugi problemi egzistencije u ambijentu siromaštva?.

Uz ovo pitanje kroz cijeli diskurs autor provlači i mnoštvo drugih problema, koji prekrivaju ovu zemlju kao tamni oblaci, puni latentnih nevolja i zle kobi. Tako on uz to krucijalno pitanje postavlja i niz drugih pitanja, kao što su: šta je ljudsko ponašanje, šta je nepolitičko ponašanje? šta je ponašanje uopšte? itd. Tako, već na samom početku pitanja sipaju kao pahulje sa otrešene vunene rukavice, ali sva ta pitanja se ne tope kao pahulje, već ostaju da drsko provociraju dok se na njih ne da odgovor.

Tako je autor već na početku sa tim pitanjima „otvorio sebi radilište“, koje će „razastrijeti“ po cijeloj knjizi, tako da će malo-pomalo kroz cijelu knjigu pokušati „utoliti žeđ“ pitanjima koja vape za odgovorom, te pokazati da je političko, kao i svako drugo uljudno ponašanje itekako važno, i da je od krucijalnog, pa bezmalo i od vitalnog značaja, jer ispravno i dobro političko ponašanje elementarni je činilac dobre politike, posebno kada se govori o profesionalnim političarima i licima koja su na bilo koji način involvirana u političke strukture,

na što autor u svom tekstu daje i praktične upute, koje su na fonu stavova velikih mislilaca u smislu da političko ponašanje kreira dobru ili lošu politiku, koja bitno utiče na boljitak ili nazadak cjelokupnog društva. Shodno tome prisjetimo se Aristotelovog shvatanja politike, kada kaže: „Krajnji cilj svih nauka i umjetnosti jeste dobro, a najveće dobro je cilj najviše nauke, nauke o državi (politike). To Dobro za kojim država teži jeste pravda, a to je opšta korist“(Arist.1970:93). Pravednost je po njemu opšta vrlina iz koje proizilaze sve druge. Tako su po njemu pravednost i vojnička sposobnost dva glavna stuba bez kojih država ne može da opstane; bez pravednosti ona se urušava iznutra, a bez vojničke sposobnosti ona je ugrožena s vana.

Prema tome, zasigurno i autor Bajramović sa svojim djelom teži najvećem Dobru- Općem Dobru, politici koja teži sreći i blagostanju za sve žitelje, pa se zato ova knjiga može shvatiti kao mali Kompendij u razumijevanju ponašanja, politike i države. U kompilaciji recentnih mišljenja o ovim fenomenima, autor nema dvojbe da oni koji hoće da vrše najvišu vlast treba da imaju barem tri osobine: 1) autoritet, 2) dosljednost i 3)uspješnost, što korenspondira sa tri osobine, koje Aristotel navodi; 1) ljubav prema postojećem državnom poretku, 2) izvanrednu sposobnost i stručnost za obavljanje poslova koje iziskuje vršenje vlasti, i 3) vrlinu, pravednost i moralan život (Arist.197:178).

Naravno, interes za politiku treba da tangira svakog građanina, ali „za državu je najbolje da vlast bude u rukama stručnih i valjanih ljudi, koji ne dopuštaju sebi da griješe“ ističe Aristotel (Arist.1970:207). Shodno tome, danas u demokratskoj, građanskoj državi, ističe autor, politička prava su građaninu zakonom zagarantovana. To su prava; na informisanje, slobodno iskazivanje stavova o politici i političkim subjektima, pravo političkog organizovanja, pasivno i aktivno pravo kandidovanja i izbora na političke i upravljačke funkcije, pravo uticaja na političke procese i općenito funkcionisanje države, pravo na zaštitu fizičkog integriteta i zdravlja, kao i sva druga prava po Međunarodnom pravu ljudskih prava, međunarodnim konvencijama i ostalim aktima međunarodnog zakonodavnog sistema, kao i Ustavi i ostala pravna regulativa ponaosob svake zemlje, čemu autor pridaje ključnu važnost. Obzirom na politička prava i snagu suvereniteta koji proizlazi iz naroda, građanin svoja zadovoljstva ili nezadovoljstva može izraziti; glasanjem na izborima, javnim skupovima, referendumom, štrajkom, te bojkotima,pobunama i protestima, kakve u zadnje vrijeme vidimo u arapskom svijetu, Ukrajini, te u dijelovima Bosne i Hercegovine, koji su ostavili dubokog traga u februarskim protestima 2014.

Tako autor, referirajući se na odredbe Međunarodnih pravnih akata, kao i djela mnogih znanstvenih autoritete iz oblasti filozofije, sociologije, prava, politologije i drugih znanstvenih disciplina, te sve to na jedan plastičan način kompilira, i sa svojim minucioznim stilom „provlači“ kroz svoj kritički diskurs, udahnujući mu novu dušu i dajući prijedloge za mnoga moguća praktična rješenja, koja bi zasigurno mogla poslužiti domaćim političarima, posebno profesionalnim, koji se „hvataju“ u politiku, bez dostatnog teoretskog znanja, opće, političke i komunikacijske kulture, kao i potrebne moralne čistoće i čvrstine. Nasuprot tome, politički ideal na ovim prostorima ogleda se u bahatosti, jeziku konflikta i mržnje, kiptećem nacionalizmu, lokalizmu i primitivizmu, kao i drugim oblicima koji su daleko od politike koja vodi zajedničkoj dobrobiti. Tako u svojoj knjizi „Završiti rat“, Ričard Holbruk zaključuje da je „Bosna zemlja u kojoj svaki dječak raste sa snom da će jednog dana imati svoju kontrolnu tačku“. (Holbrooke:1998:191).

Stavljajući ponašanje u kontekst društvenih odnosa i društvene svijesti, kao ključnih socioloških fenomena, autor će kroz cijeli svoj rad elaborirati tezu o raznim oblicima ponašanja, sa posebnim fokusiranjem političkog ponašanja, sa kojim on obuhvata mnoge radnje i postupke koji na izravan ili neizravan način utiču na opće dobro, koje je supstituisano u državi, kao supstancijalnoj volji združenih pojedinaca, gdje se voljom “Hobsovog društvenog ugovora” pojedinačno JA pretvara u zajedničko MI, na opću dobrobit zajednice, što bitno utiče na sva ona pitanja, koja autor postavlja kao ključna za život zajednice (ekonomska problematika, problemi nauke, obrazovanja, kulture, mnogi problemi egzistencije u siromaštvu).

S tim u vezi političko kao i svaki drugi oblik ponašanja, mora biti društveno poželjno tj. u skladu sa društvenim normama i dobrim običajima, koji idu u prilog dobrobiti društva. Shodno tome svako ponašanje je rezultat socijalizacije kao i konkretnih društvenih odnosa i društvene svijesti, jer kako kaže Aristotel “čovjek je po prirodi državotvorno biće”, jer, dodaje filozof: „čovjek van zajednice je čovjek bez svojte, bez zakona, bez ognjišta. Takav čovjek po prirodi želi rat, budući da je usamljen i prepušten igri slučaja“( Arist.1970:5,6). Tako referirajući se na recentne znanstvene autoritete, autor ističe simbiozu sfere politike sa polisom (državom) pa čaki sa njihovim identificiranjem. Međutim sa istorijskim razvojem društvenih snaga i društvenih odnosa, posebice u građanskom društvu, politika se izdvojila kao posebna sfera u odnosu na druge, te u ispoljavanju države shvatila se kao elemenat apsolutnog duha, elemenat najvišeg kvaliteta, što se posebno ističe u Hegelovoj filozofiji države i prava. Pored isticanja pozitivnih strana politike u Aristotelovom i Hegelovom stilu, autor takođe ističe politiku u negativnom, Marksovom stilu, kao sferu otuđenja, što nam na plastičan način predstavlja današnje političare, koji su se otuđili od naroda, postajući na taj način posebna kasta.

Shodno tome, bezmalo proističe da čovjek kako moralan tako i nemoralan može biti samo u okvirima društvene zajednice. Van društva nema ni morala ni nemorala, niti bilo kakvih normi ponašanja. Dakle, ponašanje kao odraz individualne i kolektivne svijesti, socijalizacije, moralnog i kulturnog djelovanja, društvenog naslijeđa i tradicije, navika, interesa, psiholoških stanja i mnoštvo drugih činilaca, predstavljaju ukupnu strukturu ljudskog bitka.

U tom smislu autorov diskurs je multidisciplinaran, ali i komplementaran sa drevnim filozofima Platonom, Aristotelom, Ibn Kaldunom, Hasanom Kjafi Pruščakom i drugim. Kao najbolji primjer koji se može izvući iz knjige Džebraila Bajramovića jeste sličnost izvučena iz konteksta sa jednom vrhunaravnom Aristotelovom mišlju, sa kojom se, moglo bi se reći imperativno poručuje da je “U najboljem državnom uređenju građanin onaj koji može i hoće da se pokorava i da vlada živeći moralnim životom”(Arist.1970:98), što autor, kada fokusirajući strukturu društva na: 1) društvenu stratifikaciju, 2) hijerarhijsku organizaciju i 3) koncentraciju najveće moći državnog aparata (Bajramović:2014:9), te posebno ističe da „u tim okvirima svi ljudi, svi žitelji na jednoj državnoj teritoriji, sve institucije i organizacije trebaju (moraju) da se ponašaju u skladu sa sistemom važećih normi“, navodeći dalje „da su u pravom smislu svete dužnosti podanika pokornost, vjernost i odanost u izvršavanju izražene volje vladara“.

Naravno, i autor govori o klasnoj podijeljenosti društva- na vladajući sloj i podanike, ali bez obzira na to bez rada, reda i normi, nema uljuđenog (civilnog) društva. Alternativa tome je bezvlašće i anomija, kao destruktivne pojave i razarači društva.

Dakle, i autor Bajramović ističući da čovjek kroz rad, podjelu uloga u društvenoj podjeli rada, vrlo dobro zna , što kroz tekst implicira, da je u svakoj ulozi u kojoj se čovjek nalazi veoma bitno i odlučujuće njegovo ponašanje , korenspodencija, moralna svijest, stručnost i kulturni habitus, što znači da svako mora biti svjestan svoje uloge u društvu, svojih prava ali i obaveza koje iz tih uloga proističu, kulture ponašanja i moralnih skrupula koje su vezane za tu ulogu i društveni status svakog pojedinca, kao i u svakodnevnoj interakciji i komunikaciji.

U tom smislu, Bajramoviću, zasigurno nije promakao jedan hadis u kojem su poslanika a.s Muhameda njegovi ashabi pitali : Koji su ljudi najbolji?, a on je veoma brzo odgovorio: “najbolji među vama su oni koji se najljepše ponašaju” Bilo političko, nepolitičko i općenito ponašanje moralo bi biti kulturno, racionalno i odgovorno, tj.usklađeno sa idejom općeg dobra i sa općim moralnim principom “Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi tebi čine”. Uz pomenuto, svakako da se trebamo prisjetiti Platonovog stajališta “da je idealna država ona u kojoj svako radi posao za koji je osposobljen”, i to za što je najbolje osposobljen.

U tom smislu autor Bajramović postavlja opravdano pitanje da li su naši političari i vršioci vlasti kompetentni za posao koji obavljaju i da li se ponašaju u skladu sa pozitivnim društvenim normama, kao pravilima poželjnog ponašanja, te u skladu sa kakvim svjetonazorom i moralnim habitusom žive i kakav je njihov odnos prema drugima.

Međutim, kada autor pominje staru definiciju politike, kao “vještine postizanja mogućeg”, onda opravdano postavlja suspektna pitanja ponašanja, koja impliciraju iz opusa političkog djelovanja, koje najčešće isključuje deontološke moralne imperative, a obilato se služe utilitarističkim moralnim kompromisima, pa često i makijavelističkom krilaticom da “cilj opravdava svako sredstvo”, što se posebno provlači kroz autorovu naraciju kroz oblike i načine sticanja vlasti na način najperfidnijih opsjena glasača, kao i oblike držanja i konzumiranja „blagodeti vlasti“, autokratskog i često despotskog ponašanja prema tom istom življu, svojim glasačima, koji su ih podigli na pijadestal zakonodavne i izvršne vlasti, prije toga ne znajući ništa o njihovim sposobnostima i karakteru, što se autor sa čuđenjem pita: „Zar zaista neko vjeruje da većina birača – glasača, zaista dovoljno poznaje osobine kandidata i njihove stvarne sposobnosti da upravljaju državom ili nekim njenim dijelom“(Bajramović:2014:51).

Shodno tome autor postavlja pitanje državotvorne svijesti samih glasača, kao i pitanja pravne države, koja će teško zaživjeti bez tranzicije svijesti, tj.bez moralne i kulturne izgrađenosti, odnosa prema radu, odnosa prema pojedincima i ukupnoj društvenoj zajednici, obavezama, pa do odnosa prema poštivanju pravnih normi, koje su se do sada nipodaštavale i

iznad kojih se često uzdizala volja pojedinca. Zato autor s pravom kaže da se „jedna od suštinskih vrijednosti demokratije – ravnopravnost gubi u procesima primjene prava kao instrumenta politike“.

Zbog toga autor kod izbora određenih kandidata postavlja pitanje moralne i stručne podobnosti, sa pitanjem „Da li je kandidat imao odgovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo? Da li je imao pripisane ili stvarne afere tokom svog života, a naročito tokom obavljanja političkih funkcija? (Bajramović:2014:52), iz čega se vidi autorov pokušaj da se u politiku uvedu Kantovi kategorički imperativi. No pored beskompromisnosti prema glasačima, autor ističe razne smicalice, urote, laži, harange i beskompromisnu međustranačku borbu, posebno pozicije i opozicije ističući prednosti pozicije koja: propisuje način izbora, tok izbora i izborni materijal, logistiku, infrastrukturu i mnoštvo drugih pogodnosti, dok opozicija takođe ima svoje prednosti koja se sastoji u oštroj i bespoštednoj kritici, o svim manjkavostima, propustima i kriminalu trenutne vlasti.

No, pored međustranačke, unutarpartijska i unutarkoalicijska borba ništa nije manje okrutna (Bajramović 2014:57). Ističući tako permanentne konflikte u svim segmentima društva, što autor posebno naglašava, ne možemo a da taj dio autorove naracije kompariramo sa Hobsovom sociološkom imaginacijom „rata svih protiv sviju“(bellum omnia contra omnes). Zbog toga se autor s pravom pita. „zašto normalni, obrazovani, dobro obaviješteni ljudi pristaju na političko eksponiranje onih ispod prosjeka“(Bajramović:2014:87).

Naravno, pitanje je za širu elaboraciju, koju je „načeo“ dobrim dijelom i sam autor nudeći poželjne modele vršenja vlasti u demokratskom sistemu, a jedan od mogućih odgovora leži u činjenici da je politika, nažalost shvaćena ne kao nauka o državi, kojom bi se trebali baviti najmudriji, najobrazovaniji (kako Platon kaže filozofi), već kao polje na kojem dolazi do izražaja gruba sila (kako verbalna, tako i fizička), polje laži, ucjena, nemorala, pritisaka i drugih morbidnih postupaka i odnosa, koje obrazovan, moralan i pošten čovjek ne može podnijeti.

Jasan primjer za to imamo još kod Platona, koji nije mogao sve to podnijeti, pa se „bacio“ u puku teoriju, napisavši dva vrijedna djela; Državu i Zakone. Isti slučaj imamo sa Hasanom-Kjafi Pruščakom, koji je napisavši djelo „Temelji mudrosti o uređenju svijet“, nastojao ukazati na sve slabosti, koje su zahvatile carevinu, kao i prijedloge sultanu Mehmedu III, za oporavak i stabilizaciju carevine. Tako isto, Džebrail Bajramović u svom političkom kompendiju (priručniku ) u kojem na kraći način izlaže svoj znanstveni diskurs o političkom ponašanju, te ga preporučuje kao poželjan i praktičan model ponašanja i vršenja vlasti u demokratskom sistemu sa aplikacijom na bh.društveno političke prilike.

Kao ključnu odrednicu ponašanja općenito, kao i političkog ponašanja, autor ističe fenomen socijalizacije. Kako je već ranije istaknuto, da je čovjek društveno(državotvorno) biće, shodno tome autor ističe proces socijalizacije kao društveni fenomen kultivizacije, koji se može realizovati samo u društvu, počevši od porodice, kao osnovne ćelije društva, škole, vjerskih ustanova, društva vršnjaka, kao i normi(propisa) i institucija, koje svaka na svoj način utiče na razinu normi društveno poželjnog ponašanja, kao i socijalizacija i kultivizacija svakog pojedinca u smislu samoizgrađivanja.

Tako autor kaže da „socijalizacija počinje još u ranom djetinstvu u formi učenja normalnog ponašanja, to jest adaptibilnosti vladajućem sistemu ponašanja ili „funkcionalnog društvenog opštenja, koje nazivamo normalnim“

S tim u vezi autor ističe: da “Svako ponašanje ima svoj uzrok”, koje može biti: svjesno, nesvjesno, voljno, instiktivno, razumno, nerazumno, emocionalno, uspješno, neuspješno, a uzroke ponašanja autor vidi kao: a) ponašanje uzrokovano djelovanjem prirodnih zakona, b) vrstu uzroka kao nagonsku, te b) uzroke koje autor smatra karakterističnim samo za ljude i ljudsko društvo, koje naziva racionalno-emotivnim(Bajramović:2014:15), koji su po njegovom mišljenju najkompleksniji i koji su uzročnici mnogih ambivalentnosti u društvenim odnosima, ali i u djelovanju na prirodu, što autor navodi kao „povećanu društvenu i ljudsku moć i smanjenu zavisnost od prirode“. Navodeći kompleksnost ljudske prirode i shodno tome raznih oblika ponašanja, autor posebno ističe društveno nepoželjna, devijantna ponašanja, kao što je nasilničko i drugi oblici antisocijalnog ponašanja, koja se javljaju u svim segmentima društva, a oko čega su zaokupirane mnoge društvene nauke i institucije.

U tom općem društvenom kolopletu raznih oblika i varijateta ponašanja, autor u središnje mjesto postavlja interese, pa čak navodeći i ono naše kolokvijalno vulgarno-materijalističko pitanje„A gdje sam tu ja?“, kao potpuno demaskirani oblik našeg pohlepnog ega, na osnovu čega autor zaključuje da „ako se ne može naći rezultanta pojedinačnih i grupnih interesa, onda nema ni politike“, što jasno inplicira da su kroz politiku protežirani kako najveći, tako najperfidniji, pa i najvulgarniji sitnosopstvenički interesi.

Ističući potrebe, kao prirodni i egzistencijalni fenomen, autor ističe da se s njima često pretjeruje, te ih stavlja u diskurs moralnog utilitarizma, gdje je sve podređeno interesu, koristoljublju i pohlepi. To je ukorijenjeno u svim porama društva, pa i onim najvažnijim segmentima društvene nadgradnje; od sudstva, političkih partija, vlasti, medija, religije pa sve do pitanja bioetike- moralnog pitanja kloniranja životinja i galopirajuće erozije javnog morala.

U tom svom „intelektualnom šaranju“, autor je potegao i neka stara/nova pitanja iz demografije, kako kaže pitanja politike od pamtivijeka; od Sparte, trećeg Rajha, do Kine i crne Afrike, pitanja sa maltuzijanskim predznakom u smislu odnosa ukupnog broja svjetskog stanovništva i količine hrane za prehranu te fantastične cifre koja je već prešla 7 milijardi. Takođe, autor problematizira pitanja koja su već odavno u žiži interesovanja politike, a čije rješavanje ili ne rješavanje može imati nesagledive posljedice.

Tako on ističe da „feministički zahtjevi o „rodnoj zaštiti“, o nasilju, sklapanju istospolnih brakova i pravo istih da usvajaju malodobnu djecu (Bajramović.2014:62) i dr., treba da budu prethodno razmotreni sa stanovišta budućnosti porodice, nataliteta, zdravlja, te općenito budućnosti čovječanstva. Podatak da je u Francuskoj, nakon usvajanja zakona kojim se omogućava sklapanje istospolnih brakova, u 2013.,sklopljeno preko 7.000 istospolnih brakova, zasigurno bi trebalo zabrinuti čovječanstvo, jer ako bi svi ti brakovi iskoristili i pravo usvajanja djece, imali bismo novih 7.000 homoseksualaca, te bi se ta pojava širila geometrijskom progresijom, što bi bezmalo predstavljalo sunovrat čovječanstva.

I na kraju, s pravom se može rezimirati da je autor uložio mnogo truda, da je konsultovao i proučio recentnu literaturu, doveo važne pojmove i činjenice u dobro smišljene korelacije, te sa jednostavnim i lako razumljivim stilom unio novog svjetla u naprijed zadatu temu, te na osnovu toga smatram da će se autorov trud pokazati kao višestruko vrijedan i koristan, prije svega za političare i one koji se žele baviti politikom, takođe za studente društvenih znanosti kao i za širu čitalačku publiku, koju zasigurno trebaju zanimati politička pitanja i političko ponašanje, kao neraskidivi dio ukupnih pitanja stvarnog, svakodnevnog života..